Prije par mjeseci napisala sam tekst za rubriku „Klasik žanra“ posvećenu jugoslavenskoj i postjugoslavenskoj kulturi, koja jednom mjesečno izlazi u Kulturnim Novostima, podlisku tjednika Novosti koji pokriva zajedničke kulturne teme regije. Nakon dužeg kolebanja, odlučila sam se za Sumrak idola Aleša Debeljaka, čini mi se s valjanim razlogom.
Danas kad, kao i čitav svoj život, sjedim na balkonu Balkana, često neudobnom i nimalo uvučenom u sjenicu koja omogućuje opuštanje i boravak u hladovini i prebirem po temama kojih taj položaj donosi u izobilju, čini mi se kako je za početak najbolje posegnuti za autocitatom iz toga teksta: „Kad se raspala Jugoslavija imala sam dvadeset i dvije; dovoljno da uspijem barem rubno sudjelovati u famoznim osamdesetima, aktivno u omladinskom novinarstvu, osječkom listu Ten, i pasivno kao publika na koncertima, promocijama knjiga i filmova, pretplatnica časopisa i čitateljica knjiga iz čitavog jugoslavenskog prostora. S druge strane, nedovoljno da bih već imala neku suradničku mrežu, profesionalne kontakte i širok kulturni prostor u kojem i sama participiram. Nešto između, kao u naslovu filma Srđana Karanovića (eto još kandidata za klasika!). Dovoljno da budem svjesna kako mrak u koji smo upali, buka koju smo čuli, zidovi koje su gradili, prijete da mi oduzmu neka od čvrstih uporišta koja sam mukotrpno uspjela stvoriti u tinejdžerskim godinama, a znamo koliko su one nezgodne. Dovoljno da budem svjesna kako se tome da ti netko želi izbrisati omiljene bendove, filmove ili pisce, odnosno uvjeriti te kako to ne mogu biti tvoji omiljeni bendovi, filmovi ili pisci ako nisi izdajnica ili, ne daj bože i gospo od dronova, njihova (ovaj kurziv nije klasik!) – jednostavno treba pružiti otpor.“
Dovoljno da budem svjesna kako mrak u koji smo upali, buka koju smo čuli, zidovi koje su gradili, prijete da mi oduzmu neka od čvrstih uporišta koja sam mukotrpno uspjela stvoriti u tinejdžerskim godinama.
Citatom sam odredila i odradila početnu poziciju pa mogu krenuti dalje.
Večer je i kao i obično radim nekakvu kratku rekapitulaciju dana; kao i većina njih i ovaj je prošao hektično, u multitaskingu koji mi nakon što sam prešla pedesetu sve više ide na živce, ali sam svjesna da je sada prekasno da se iz toga izvučem. Dok sam jutros stajala na semaforu, vozeći prema zgradi televizije kako bih u jutarnjem programu preporučila nekoliko knjiga, ljutili su me tipfeleri koje moram ispravljati u e-mail poruci koju pokušavam napisati i poslati Upravnom odboru Hrvatskog društva pisaca. Na trećem semaforu, posve suprotno od uobičajenog stanja kad se ljutim što je na njemu crveno, uspjela sam napisati – „slažem se, šaljite što prije!“ i stisnuti send. Reagiramo na još jednu prijetnju izrečenu piscu, još jedan govor mržnje s konkretnim adresatom. Jurica Pavičić, novinar i pisac svjetske karijere, i njegova supruga Ivana Prijatelj Pavičić, sveučilišna profesorica, na zidu su splitske kuće u kojoj stanuju pročitali natpis – „Komunjaro šugava jebemo te u guzicu“, a lokalna im je vlast poručila kako njihov zid nije javna površina pa će se za uklanjanje istog morati pobrinuti sami.
Kao i većina dana i ovaj je prošao hektično, u multitaskingu koji mi nakon što sam prešla pedesetu sve više ide na živce, ali sam svjesna da je sada prekasno da se iz toga izvučem.
U Upravnom odboru sam dvije godine, imam osjećaj da se u posljednje vrijeme stalno bavimo sastavljanjem i slanjem reakcija i priopćenja, što manje govori o tome koliko je proaktivan ovaj sastav Upravnog odbora, a više o stanju stvarnosti u kojoj živimo. Samo od ovoga ljeta reagirali smo na izraelski genocid u Gazi, potom pokušaje zabrane kulturnih događaja i festivala te prijeteći grafit koji je osvanuo na zgradi u kojoj živi Miljenko Jergović, novinar i pisac svjetske karijere, i njegova supruga Ana Bogišić, urednica i lektorica. Autor grafita na toj novozagrebačkoj zgradi imao je očito manje homoerotski, a više osjećaj kako ima talenta za rimu, iako mu je promaklo da nema i za pravopis: „Jedne kolovoške noći Miljenko neče dobro proći“ pisalo je na zidu, a plavom bojom ispod toga naglašeno je ono što je pisac zapravo htio reći: „Naša država naša pravila“.
Gradska je vlast u ovom slučaju reagirala uklanjanjem natpisa na vlastiti trošak. Sljedećeg dana pojavio se i drugi: „Sarajevo ispod Trebevića, povedite Dalilu i četnika Jergovića“ i ne znam zašto (ili možda znam) dok me prvi razljutio, kod ovoga je glavna emocija bila strašna tuga. O tome kako su od ovog ljeta, nakon klerofašizma umotanog u koncert na zagrebačkom Hipodromu, braniteljskih akcija kojima bi oni preuzeli ulogu kritičara i cenzora umjetničkih projekata i licemjernih i gadljivih izjava aktualne HDZ-ove vlasti, ponornice fašizma, nacionalizma i govora mržnje izašle opet na površinu, bruji već čitav civilizirani svijet, pa ne bih dalje o tome.
Ali bih o ovome – naša država, naša pravila (dodala sam zarez, pjesničkih talenata možda nemam, ali znam čemu služi pravopis). Zapravo, ne volim mimikriju u prvo lice množine, radije moja država, moja pravila. Nadu mi ulijeva to što u tome nisam usamljena; gesta građana kojom su natpis na Jergovićevoj zgradi drugi dan prekrili velikim srcima i građanina Ante koji je obijelio zid Pavičićeve kuće, jasno svjedoče kako ima onih koji još uvijek drže do svojih pravila. Moja je primarna država, naime, ona književna. Svjetska književna republika rekla bi Gisèle Sapiro u istoimenoj knjizi, književna republika Jugoslavija rekao bi Boris Postnikov u istoimenoj knjizi zbog koje otkako je objavljena trpi udarce s desnog spektra, iz pera pojedinaca koji je nisu pročitali ili, ako jesu, nisu pretjerano razumjeli dalje od naslovnice i mrske im riječi Jugoslavija. Vjerojatno je upravo to moj glavni problem, balončić na balkončiću u kojem se osjećam sigurno i za koji sam se kroz godine izborila, jer kad u njega ipak prodru vjetri s Dinare moja razočarenja i krhosti su veće, a stabilnost balkona poljuljana kao za velikog zagrebačkog potresa.
Moja je primarna država, naime, ona književna. Svjetska književna republika rekla bi Gisèle Sapiro u istoimenoj knjizi, književna republika Jugoslavija rekao bi Boris Postnikov u istoimenoj knjizi.
Interkulturni dijalog i transnacionalnost pisaca, temelji su na kojima je ta moja država postavljena. Prelaženje granica bez putnog lista, slobodan prolaz i za one koji ga nemaju ili ih imaju više, mjesto gdje su nomadi dobrodošli. Tridesetak godina čitam i pišem o knjigama koje su objavljene nedaleko od mog balkončića, knjigama koje pišu autori iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske, Makedonije, Slovenije, Srbije (primijetili ste, redoslijed je abecedni), naravno i iz književnih republika udaljenijih od mog balkončića, i nikada im nisam provjeravala rodne listove i druge isprave. Bavim se južnoslavenskim književnostima, prevodim slovensku književnost, ne bazirajući taj interes na političkoj jugonostalgiji, iako sam za jugoslavenskim kulturnim prostorom, kao i vlastitom mladošću, itekako nostalgična. Za brojem čitatelja i izdavača, mjestima u kojima možeš promovirati knjige, brojem upućenih kritičara …
Interkulturni dijalog i transnacionalnost pisaca, temelji su na kojima je ta moja država postavljena.
U tih sam tridesetak godina, pročitavši vjerojatno većinu toga smislenog što je objavljeno, surađujući s kolegicama i kolegama iz susjednih, administrativnih država na raznim zajedničkim projektima, gostujući na književnim festivalima i sajmovima, isplela onu mrežu koju nisam imala sa dvadeset i dvije, kad se raspala Jugoslavija. Kroz te sam suradnje shvatila još nešto važnije – književnosti koje nastaje na prostoru bivše Jugoslavije jedna su drugoj najbolji i jedini pravi kontekst. Prožimaju se i nadopunjuju sličnim temama i književnim postupcima, izazivaju interes, bliske su i imaju svoje uporište u sličnoj tradiciji, pri čemu ne mislim samo na onu književnu, nego, što je za moju generaciju čak mnogo važnije, popkulturalnu. Knjige na jeziku za koji nije potreban prijevod, što je sintagma koja se u Hrvatskoj od 2000. godine koristi i kao kriterij za dodjelu nekih književnih nagrada, nisu stavljene na hrpu samo zato što za njih nije trebalo platiti prevođenje; riječ je tu o senzibilitetu i podtekstu zajedničke prošlosti od koje nitko iole zdrave pameti ne može pobjeći niti je precrtati ili preko nje ispisati uvredljiv i nepismen grafit. Može, ali to ne znači ništa.
Prošle sam godine objavila antologiju Područje signala, mapiranje suvremene proze u Hrvatskoj (2000-2020) i u nju sam, vodeći se i kriterijem jezika za koji nije potreban prijevod i prvog izdanja kod hrvatskog nakladnika, uvrstila i one pisce koje službeni i akademski krugovi ni u ludilu ne bi uvrstili u takozvani hrvatski književni kanon. Pišući o njoj vrlo pozitivno, skoro brže no što je stigla u knjižare, Miljenko Jergović njezinu je recepciju nazvao „nelagodom u kulturi“, predvidio joj šutnju ili to da se o njoj „blebeće nesuvislo, uz nabrajanje koga ima, koga nema?“ Bit ću iskrena, Područje signala imalo je dosta promocija i obišlo skupa sa mnom književne festivale u Hrvatskoj i susjedstvu, susrela sam brojne inspirativne sugovornike i čitatelje, dala priličan broj intervjua, dobila nekoliko vrlo znalačkih kritičkih prikaza, neke koji pobrojavaju koga nema i koga ima (legitimno!) i neke vrlo negativne. U jednom od takvih, s desnog spektra, Područje signala je spojeno s Postnikovom Književnom republikom Jugoslavijom. Pročitavši ga kolega Boris i ja došli smo na ideju da počnemo nositi bedževe s natpisom – Posthrvat. No, Ministarstvo kulture i medija koje svojom politikom otkupa knjiga za knjižnice uvodi vrlo perfidan kriterij po kojem otkupljuje knjige pisane na hrvatskom jeziku ili one koje su prevedene, ostavivši tako knjige bosanskih, srpskih i crnogorskih pisaca u pravnom vakuumu i neotkupljene – Područje signala uvrstilo je na B listu, onih knjiga koje knjižnice ne moraju, ali mogu otkupiti. Vjerojatno im jezik nekih od uvrštenih pisaca nije bio dovoljno hrvatski, a nekih opet jest, pa onda – nešto između – B!
Vjerojatno im jezik nekih od uvrštenih pisaca nije bio dovoljno hrvatski, a nekih opet jest, pa onda – nešto između – B!
U toj mojoj državi vrijede vrlo čvrsta književna pravila, a ona su kriva i za moj osobni kanon. Ne mislim samo na onaj formativni, u njemu je mnogo pisaca i književnih republika, nego onaj recentni. Kad bih pod punom odgovornošću trebala navesti suvremene pisce koje smatram svojima i čiji su me tekstovi promijenili i pokrenuli unatrag nekoliko desetljeća, bili bi tu Dubravka Ugrešić, Semezdin Mehmedinović, Srđan Valjarević, Olja Savičević Ivančević, Lana Bastašić, Bekim Sejranović, Zoran Ferić, Kristian Novak, Andrej Blatnik, Saša Ilić, Rumena Bužarovska, Miljenko Jergović, Bora Ćosić, Aleš Čar, Darko Cvijetić, David Albahari, Aleksandar Hemon, Ivana Bodrožić, Lidija Dimkovska i mnogi, mnogi drugi. Bili bi tu Sarajevo, Zagreb, Beograd, Novi Sad, Ljubljana, Skoplje, Norveška, Nizozemska … I bezdomnost, ono Bekimovo nigdje, niotkuda. Bila bi tu, ne treba kriti, postjugoslavenska književnost, književnost hibridna kao i identiteti nekih od pisaca, bila bi to književna republika u kojoj se odražava(ju) i moj(i) identitet(i). Možda to nekada nije ugodno u ovim našim zagušljivim izbicama, ali svakako je pravo bogatstvo otiske svoje biografije tražiti na zagrebačkom Gornjem Gradu, Horvatovcu i Dobrom dolu, novosadskom Štrandu, osječkom Sjenjaku, otiske svojih predaka pronalaziti kraj Tržiča, na obalama Ljubljanice, obalama Drave kod Varaždina, pa sve do dalekog Nižnjeg Novgoroda kojeg kroz tri generacije jedne strane moje obitelji nitko nije posjetio nakon propasti Carske Rusije. Jasno je, moja jedina prava himna mora sadržavati riječi „Horde slovanske krvi / Preko reke skozi dni“ i to onda mora biti Praslovan moga prijatelja koji živi po konceptu srodnih duša pa smo se tako i pronašli, Zorana Predina.
Jutros sam, nakon što sam u jutarnjem programu preporučila tih nekoliko knjiga, među ostalima i „Rat i kišu“ Velibora Čolića, pisca čije knjige objavljuje Galimard, a emigrirao je za rata iz BiH, dobila poruku s fotkom objave jednog notornog i prilično ridikuloznog desničara, koji vodi isto takvu TV emisiju. Reagira na intervju što ga je sjajni Kristian Novak dao ovih dana. Za pretpostaviti je o kakvoj je reakciji riječ, ne zanima me. Bacila sam ipak pogled na komentare i među njima pronašla jedan, pisan potpuno istim rukopisom kao izljevi mržnje na zagrebačkim i splitskim zidovima – „ja bih volio još malo da se zarati u ovoj našoj ljepoj pa da završimo posao do kraja“. Nekad bi me to možda zabrinulo i uplašilo, sad sam samo odložila mobitel. Napadnu li ovu moju državu, branit ću svoja pravila svim sredstvima. Književnim. Jednostavno treba pružiti otpor, shvatila sam još sa dvadeset i dvije.
Jednostavno treba pružiti otpor, shvatila sam još sa dvadeset i dvije.
___________________________________________________________________________________
Projektom Na balkonu Balkana na portalu AirBeletrina potičemo međukulturni dijalog i jačamo suradnju među stvarateljima, institucijama i državama bivše Jugoslavije. Projekt nije nostalgične naravi niti okrenut prošlosti, već je usmjeren na sadašnje okolnosti i posebno namijenjen promišljanju o budućnosti, jer želi doprinijeti što uspješnijem razvoju regije. Provedbu projekta podržava Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Republike Slovenije.
